Gutenbergovi naslednici su 1480. godine proslavili 25 godina od prve Biblije odštampane Gutenbergovom presom. Od nas Bibliju još niko nije naručio, ali zato proslavljamo četvrt veka od prve porudžbine odštampane u “Kući štampe”!
E, pa, srećan nam 25. rođendan!

Ja i Kuća štampe
Kišno jesenje veče
1994. godine. Tiha uličica u zemunskom Gornjem gradu utonula u idilu porodičnih večerinki i treperavih TV ekrana. Primetno je živo jedino u prostranoj kući s velikim dvorištem i jarko osvetljenim prozorima. Još niko iznad ulaza nije postavio natpis “Kuća štampe”, niko tada nije ni znao njeno buduće ime, niti je iko od suseda mogao naslutiti da će od narednog dana iz nje dopirati ravnomerno kloparanje prve ofset mašine s pažljivo upasovanim alu-pločama i premijernim kolor otiscima.
Nas nekoliko desetina – hajde da kažem zvanica, a u suštini (kao za kakav dobro organizovan građanski protest!) spontano okupljenih prijatelja i navijača uvek dinamične porodice Polić, uzbuđeno smo na ovom svečanom otvaranju komentarisali njihovu tranziciju sa malog ateljea za grafički dizajn na kompletnu “fabriku” grafičkih proizvoda! I dan-danas se divim toj hrabrosti u onim konkuznim vremenima kada se propadalo lako, a greške praštale teško.
A evo, sada slave rođendan: 25 godina “Kuće štampe”.
Bile su to uzbudljive godine, pune izazova i neverovatnih obrta. Okretao ih je prst sudbine i nadole i nagore. Jes’ da je normalan doživljaj za astronauta kad se bezbrižno prevrće u bestežinskoj orbitalnoj nastambi, ali zaposlenima u jednoj skromnoj štampariji ni najmanje nije zabavno kad ih naglavce okreću teškoće koje u hodu treba rešavati, a pritom iz dana u dan podizati kvalitet štampanih artefakata.
Ili, možda, jeste?
Jer, tokom proteklih 25 godina nikla je nova zgrada u novom delu Zemuna. Odlazile su stare, a uskakale mašine nove generacije. Smenjivali se kompjuteri za grafičku pripremu. Usavršavali se stručnjaci za rad sa digitalnim tehnologijama. A usput, neprekidno se odmotavale u ulazile u ofset mašine stotine kilometara hartije sa teških rolni koje su viljuškari neumorno donosili u “Kuću štampe”.
“Kuća štampe” kao da je i moja, iako nije, mada nije da nije, ali kao da jeste. Hmm, nešto ipak jeste moje: njeno ime. Uspeo sam da se ugradim u njene temelje bar kao kum, kao ono kad se dete potpiše na svežem betonu. Kad se osuši i stvrdne, ostaje za sva vremena.
Kao što će, verujem, i “Kuća štampe”.
Garancija su ovih 25 godina tokom kojih je pride pregurala i dva veka preko glave.
Zoran Modli